Mjesec čuva tajne

Tanjur pun isprika
ništa ne bi značio.
Šalica puna pjesama
ništa ne bi vratila.
Jer to je tako duboko
u nama da bi svaka
izrečena riječ samo
solila tu živu ranu.

Slomljeni smo kao
grane na vjetru,
kao staklo nakon leta,
i ništa nas ne bi spasilo
i ništa to neće izbrisati.
Ozbiljnije je nego što
to sami znamo.

Snovi nas ponekad
i podsjete koliko si falimo,
koliko si nježnih riječi
nismo uspjeli reći.

A možda je ta priča
i živa, na nekom lijepom
i netaknutom mjestu.
Uz glasni potok,
u nepreglednoj šumi.
Gledamo se i sve si
govorimo, ovaj put
na glas.

Ptice bi nam se tamo divile
da osjete našu čaroliju.

A sada, previše je boli
koja ne bi stala
ni u najveću kutiju.
Umorni od gutanja, ignorancije,
Tako umorni od skrivanja od istine,
uvijek spremni da utišamo
kucanje duboko u nama.
Zaboravljamo ljubav.
Ljepotu, dodire i osmijeh.

Pletemo mrežu
kojoj se izgubio početak,
a ne nazire se još kraj.

I tako se lomimo
poput lijepe lutke na ledu,
i pljujemo na svaku noć
i nježnu tajnu koju smo
dijelili uz tihi mjesec.

Ne znam za tebe,
ali ja i dalje nemam formulu
kako da zaboravim
jer osjećam koliko smo
veliki mogli biti.
Mi - kao bajka,
kao suton na moru
i povjetarac pun nemira.

Sve te misli ponekad
znaju više od moje glave.
Zaboravljeni komadići
tuge i boli, koji će uvijek
biti tu, da nas dotaknu
kada pomislimo da
ljubav nije blizu.

A ja sam ti okej

Tunel bez kraja,
niz loših misli
napada oštro,
poput ugriza psa
u najhladnijoj sibirskoj noći.

Sve je besmisleno,
sve je namješteno,
a mi se uvjeravamo
da smo okej.

I klizimo tako
po tom tamnom rubu,
bez imalo želje za promjenom.

Možda će svanuti
baš u najvećem mraku,
a možda nas i usnulo sunce zaboravi,
ozeble i usamljene,
da lovimo dah.

Nekada bol prodire
i lijepi se poput gustoga meda
na svaku ranu.
I ne prolazi, nego ostaje trajno,
na svaki djelić duše sjeda.

A ja se utapam
u svakoj mogućnosti
koja mi se uspjela sakriti,
i pitam se - postoji li mjesto za mene?

Bejbi, ti nisi tu

Jako mi je teško,
meni fali netko,
kome sam ja nitko.

I jako me boli,
što ga tako volim.
A to ne može da stane,
jer ne vidim mu mane.

I trošim tako dane,
nikako da svane.
Sanjam novo stanje.

Neka to vrijeme leti,
ja ću uvijek da se sjetim,
kako si se krio i tako dalek bio.

Osjećam te kao vjetar,
Kao zemlju po kojoj hodam.
Divim ti se kao rijetkoj umjetnini.
I nikada, baš nikada to neće prestati.
Trajat će, sve dok me ne napusti
ova blesava svijest,
koja zna samo tvoje ime.

Pričala bih ti o ljubavi, koja prolazi kroz vene,
Bocka ih i provocira. Govorila bih ti baš sve što znam,
samo pogledima i dodirima.
Riječi bi tu bile samo suvišne.
Jer ja već ionako znam sve što bih trebala znati.

Ti si moj svemir, moje nebo, moja divlja rijeka...
Kada trebam pobjeći, samo ću te se sjetiti i to će mi
biti dovoljno.

Prihvaćam tako dugo, što te nemam.
I prihvaćam što baš nikada nećeš saznati koliko te volim.
Samo nikada neću shvatiti zašto nisi kraj mene.

Jedna bezbrižna dama

Malo više sunca,
to si želim ja.
Da me grije kad zazebe,
kad trebam zagrljaj.

Neofene da ne pijem,
Da se često lijepo smijem.
Sve da brže, bolje prođe
težak dan.

Posao ne trebam
U zemlji mojih snova,
Samo mudre, tihe radnje
Malih, noćnih sova.

Više boja, više smijeha,
da šareni mi se teka.
Dovoljna je doza lijeka,
da popravim si dan.

Oznake: pjesma

Vatra koju nosiš

Moj svijet je puno ljepši otkad si ti u njemu.
Ti pokrećeš kotačiće radosti koji griju moje šarene bube.
One su spremne na zujanje i igru skrivača, dokle god ima svjetla u danu.
Otkrij svoje rane i daj mi da ih obrubim flasterima mladosti.
Ja ti neću pobjeći, ni za sto komadića zlatnih papirića.
Pokazat ću ti sakriveni puteljak koji vodi u zemlju snova.
Nitko te tamo neće rastužiti. Nikakvi strahovi neće doplivati do tebe.
Svirat ćeš i presti, sve dok ne porumeniš sve proplanke oko sebe.
Dopusti mi da te čuvam, bolje od sjedokosih pastira,
i shvatit ćeš da u ovom svijetu nema mjesta za kišne kapi ni oluje.
Obećajem ti da će te sunce uvijek nježno pratiti,
I uljepšati tu predivnu vatru koja gori u tebi.

Moralo je izaći van..

Teško je sakriti svoje osjećaje. Vrijeđa me jako što nisi odgovorio, a tako dugo se nismo čuli. Samo sam htjela čuti kako si. Kako se osjećaš i koje nove strasti te pokreću. I opet su došli ti dani, kada mi teško pada što više nisi moj. Prijatelj, drug za pisanje, jadanje i izlaganje lijepih misli – koje tako lako izvlačiš iz mojih prstiju.

Pa kada te već ne mogu dobiti da mi pišeš. Jer si odlučio da je tako najlakše i najbolje. Onda ti želim reći par lijepih riječi. Jako mi nedostaju naši razgovori. Nedostaje mi tvoje špotanje kada ne pišem i kada se pravim da ne mislim o tebi. Uvijek ću te se sjetiti, s vremena na vrijeme, i zamišljati kako bi bilo da opet zajedno šećemo gradom i prepuštamo se noći koja zna više od nas.

Želim da se često smiješ. Da dozvoliš da tu toplu dušu neko dragocjen čuva i pravi joj društvo, najbolje što zna. Ne trebaš mi pisati. Ne moraš mi govoriti što radiš, kako se osjećaš i o čemu sanjaš. Samo želim da ti je dobro. Možda sam čitavo vrijeme bila naivna, i možda ti naše prijateljstvo nisi cijenio kao ja. Ali vjeruj mi da dobro znam jedno – nedostajem ti.

Evo. Izašlo je iz mene to što me škaklja u duši. I valjda će sada biti malo lakše..

Oznake: Osjećaji, misli, prijateljstvo

Gubim se (nježno)

Ja bih svome danu dodala još boje. Zapravo, kada bolje pogledam, bio je prilično blijed. Pokušala sam doprijeti do tebe. Ali nije išlo, po običaju.

Kada nisi blizu, kao da se sve izgubi. Kao da si promijenio svaki djelić sebe. Ti postaješ neprepoznatljiv. Osim tog glasa, koji uvijek žicam. Pun je života, snage i strasti i mogu ga satima slušati.

Jesi li svjestan koliko si me pridobio? Kada nisi blizu, obuzima me veliki strah. Velika tuga. Duboka praznina. A to znači da više nemam kontrolu nad svojim emocijama niti svoj mir.

I ne postoji trik kojim bih te očarala. I ne postoje one riječi koje tražim da mi ih kažeš.. Vjerojatno nema ni načina da se umorim od iščekivanja. A ljubav ne kasni baš toliko. Barem ova, koju toliko dugo zamišljam. Ipak, i dalje nalazim tu snagu da se iznova tješim. I nadam se, i sanjam...

Toliko sam malena, otkad sam te upoznala. Nemoćna sam i slijepa. Previše si mi važan i previše te trebam. Sve to jako dobro znam, a opet se prepuštam toj dodjeljenoj ulozi.

Kada bih bar mogla na tren biti svoja. Možda bih zaboravila da su tvoje ruke i tvoji meki poljupci sve što mi treba da nastavim dan.

Oznake: ljubav

Daljina moje čežnje

Od Končara do velikog dugog
dimnjaka bijelo-crvene boje
koji para nebo;
toliko koraka je bio dug
put za moju čežnju, koja je
udisala samo jedno
- ideju o nama.

Šetala je ona tako
deset dugih godina.
Svaki dan se nadala,
svaki dan se budila
i pjevala jednu te istu
pjesmu, jedan te isti
ritam ljubavi.

I kada je pomislila da više
ne može, kada bi se počela umarati..
sjela bi, predahnula.
protrljala oči, obrisala
slane kapljice,
i nastavila hodati sve do
druge strane.

I tako je ona hodala,
vukla, gurala - sve te
tople želje, zamišljene
poljupce i svako oštro
i gorko razočaranje.

Stvarno je mislila da
ćeš doći. Htjela je to,
ta moja prokleta, tvrdoglava,
nikad umorna, blesava čežnja.

Gledala bi kroz tramvaj,
baš tamo gdje ti čekaš.
Okretala se za strancima,
koji bi skoro mogli imati
nešto što podsjeća na tebe.

Sve uzalud. Bio si dalek.
Nedodirljiv.

Tako je čežnja za tobom
prešla u ludilo.

Nikada se nisi pojavio.
Koliko god je molila,
preklinjala, zvala te
na milijun malih načina,
za tebe je ona bila
samo nitko. Sigurno ne
netko tko bi ti osvojio
srce, gladio ti kosu i
umiljato se trljao
uz tvoje meke obraze.

A ona je to htjela,
ona je to sanjala.
Molila je svaku večer,
sve one zvjezdice na nebu,
i tihi mudri mjesec,
za samo malo milosti.
jedan meki šapat,
mali dodir ili bar pozdrav.

I tako se čežnja polagano
umarala. Pognula je glavu,
i polagano se počela gubiti.

I prolaznici su zamijetili da
nešto s njom nije u redu.

Više nije mogla hodati uspravno,
nije čak imala snage da prati tvoje
korake, sjenu. Da osjeti tvoj miris
i da vibrira i tuče za tebe.

Čežnja je iz dana u dan
gasnula. Nije mogla sanjati.
Nije mogla hodati kroz oblake.
Spoticala se o svoje zapetljane
čvorove, kojih je bilo tako puno.

i tako je jednoga dana,
dok je sunce tek krenulo buditi
zemlju i mekano ju škakljati,
pala na prašnjavo tlo.

Baš tada, u tom trenutku,
počela je duboko disati.
Zrak je čistio svaku njenu
ranu i punio je nekom
neviđenom snagom.

Ona je osjetila da je slobodna.
Ona je unutar sebe osjetila kraj.
Rasplinula se u tisuću malih komadića
i oprostila ti svaku malu šetnju
od Končara do dimnjaka.

Oprostila ti je ljubav.

Teško se opraštam, još si tu.. osjećam

Vrijeme leti, brzo ide,
dobre vijesti nikako ne nosi.
Jedino što je stalno je
da mi užasno fali svaki dio tebe,
a ponajviše tvoje nebeske oči.

Pokušavam to sakriti,
glumiti da je sve
to prelistana priča davna,
no kada padne mrak
više nisam snažna i onda,
onda kao i ti
ostajem zamišljena i sama.

Mislim da je najbolje da
sve ostane kako je sada -
koliko god teška i mučna
bila tišina i duboka samoća
koja vlada.

Nemam snage, nemam volje,
za ništa bolje niti gore
možda me jednog dana Netko Novi
odvede daleko do novih visina i
potrebne slobode.

Nedovršena priča

Koliko jako moraš bojati se da napraviš taj važan korak.
Nije teško- ako probaš, shvatit ćeš.
Tvoji sitni pokušaji, postali su jako smiješni.
Čak više nisu niti dopustivi. Sramim se čak što to dopuštam.
Premišljanja i traženje pažnje, a zauzvrat dobivam tišinu i stotinu malih upitnika.
Daj više priđi bliže i odbaci taj kostim frajera.
Nesiguran si, plah, željan toplih dodira i igre.
Ako probaš samo jednom, nećeš poželiti da
ikada prestanemo. Ja i ti. Znaš da smo si suđeni.